U životu sam bio na gomili velikih rock-koncerata, ali na jednom još ne, sve do sada. I to baš na onom benda čiji članovi s pravom uživaju status živućih rock-legendi. I koji su mnogi, s nizom argumenata, skloni nazvati najvećim bendom u povijesti rocka. Naravno, riječ je o - The Rolling Stones. Koncert u kolovozu 1998. na zagrebačkom Hipodromu propustio sam, a drugi najavljeni zagrebački koncert, u srpnju 2006. na stadionu Maksimir, otkazan je. Stoga sam najavu njihovog nastupa 16. rujna u Austriji, na lokaciji samo dvjestotinjak kilometara udaljenoj od hrvatske granice, u okviru europskog dijela aktualne svjetske No Filter turneje, prepoznao kao „treću sreću“. Možda i kao zadnju šansu da ih vidim uživo jer mnogi tvrde da im je ovo posljednja turneja. No, kada su Stonesi u pitanju – ne bih se kladio na takav rasplet.

Subotnje prijepodne u Zagrebu, odakle je organiziran polazak agencije Art Travel na koncert, dočekalo nas je s jakim pljuskom. Stoga smo pripremili adekvatnu obuću i odjeću i krenuli put Austrije. Već sam vidio reprizu koncerta Metallice iz svibnja 2010. na zagrebačkom Hipodromu, a onda nam se nebo osmjehnulo. Od dolaska na lokaciju – veliku ledinu kraj mjestašca Spielberg i trkaće staze Red Bull Ring, gdje se voze utrke Formule 1 - do kraja koncerta više nije bilo ni kapi kiše ni jačeg vjetra. No, ništa nas nije moglo spasiti blata jer je samo manji dio travnate podloge bio pokriven.

Nakon „zagrijavanja“ na nizu okolnih štandova i u šatorima, u koncertni prostor ušli smo taman da poslušamo obje predgrupe: prvo John Lee Hookera mlađeg s njegovim blues izvedbama, a potom i islandski alternativni rock-bend Kaleo. Petnaest minuta do 21 sat prolomio se huk, prema procjeni, više od 100 tisuća nazočnih (mnogi posjetitelji bili su iz Hrvatske) jer su se prvo ugasila svjetla u publici, a odmah potom je iz pozornice počela izbijati crvena svjetlost i šištati dim. Začuli su se taktovi zarazne Sympathy for the Devil, a na sceni se ukazao Mick Jagger, izvijajući bokove u prepoznatljivom stilu. Počelo je! Za njim su se, uz klicanje publike, ubrzo pojavili i ostali neuništivi rock-dinosauri: Keith Richards, Ron Wood i ultracool bubnjar Charlie Watts. Uslijedila su još dva stara megahita, It's Only Rock'n'Roll (But I Like It) i Tumbling Dice, a tih prvih nekoliko pjesama, ruku na srce, nije ostavilo sjajan dojam. Izvedbe su bile nekako mlake, Jaggerov vokal tih, bilo je i promašenih tonova, pa sam dobrohotno pomislio: „OK, ipak su to ljudi od 70 i kusur koji su na sceni punih 55 godina...“ A onda su pokazali zašto su rock-legende.

Na sljedeće dvije blueserske, Just Your Fool i Ride 'Em on Down, kao da su se potpuno „naštimali“, netko je i malo „podebljao“ razglas, i koncert je krenuo strelovito prema gore. Zaredali su same hitove – energičnu Under My Thumb, prelijepu She's a Rainbow (izbor publike za ovaj koncert) i You Can't Always Get What You Want (s prvim kolektivnim zborskim pjevanjem okupljenih), Paint It Black i Miss You. Potom je Mick, koji je cijeli koncert korektno „šprehao“ njemački, predstavio bend i sedam pridodanih instrumentalista/vokalista te uzeo kratak predah. Mikrofon je prepustio Keithu, koji je uz bend otpjevao i odsvirao Happy i Slipping Away. Mick se na scenu vratio s nekom novom energijom te su odsvirali – i višeminutnim sjajnim solažama niza instrumenata produžili - Midnight Rambler, Honky Tonk Woman i Street Fighting Man. Samo finale opravdano je pripalo žestokim Street Fighting Man, Brown Sugar i, naravno, Satisfaction. Kratak oproštaj s publikom značio je i brzi povratak na bis, gdje su izveli još dva „bombona“: Gimme Shelter, na kojoj je Mick uspješno „ukrstio“ vokal sa sjajnom back vokalisticom Sashom Allen, te Jumping Jack Flash koja je završila uz pravi vatromet i klicanje okupljenih. E, to je bilo to. Srce puno i na mjestu. Što bi supruga Ivona duhovito rekla: „Neka nas je Keith Richards vidio dok smo još živi.“ A ja bih dodao – i neka smo mi uživali u Kamenju koje se još više nego dobro kotrlja. I neka nastavi tako dok god može.