Polazak. Motori opremljeni, stvari spremljene. Peteročlana ekipa MK Pannonians kreće na put. Ideja: provozati se jednom od najljepših cesta u Rumunjskoj - Trasfaragaršan, zaputiti se prema Poljskoj preko Mađarske i Slovačke do Krakova te natrag u Osijek.

Pet prijatelja, pet motora i više od 2500 kilometara pred nama. Prema tradicionalnom običaju, polazak je poslije kavice u Baroku, osječkom kafiću. Neven, Dragec, Kraml, Grga i ja sjedamo na motore te krećemo poznatom cestom za Šid, a zatim autocestom do Požarevca. Konačno silazimo s prometne autoceste te skrećemo prema Đerdapskoj klisuri. Vrućina je paklena (još je bilo ljeto, i to žestoko!) i stajemo u jednoj birtiji. Najveći je problem izabrati adekvatan napitak za rješavanje dehidracije. Prema preporuci simpatičnog čiča Stojana guštamo Moravsko pivo. Dragec je uspio iskamčiti zagorski “popust na količinu i bajkersku slavu”. Ipak su Podravci veće škrtice od Moravljana.

Uživajući u predivnim predjelima središnje Srbije, dolazimo u Golubac kako bismo nadoknadili izgubljene kalorije tijekom vožnje. Parkiramo motore ispred Zlatne ribice i uživamo u siru s roštilja, pohanom smuđu i somu. Na izlasku iz grada uživamo i u pogledu na Golubački grad sagrađen u 14. stoljeću. Konačno i malo hlada uz Dunav zeleno-plave boje. Noćimo u Donjem Milanovcu, ali prije spavanja jedan dobar kupanjac u toplom Dunavu, koji je na tom mjestu toliko širok (1600 metara) da sam imao osjećaj da sam na moru.

U hostelu upoznajemo dva Slovenca, koji se vraćaju s puta po Rumunjskoj. Izmjenjujemo iskustva i dobivamo iz prve ruke sve informacije za cestu koja je, kažu nam, “cesta nad cestama”.

Doručak, kava, pali motore... Ana, domaćica u hostelu Trojan, u kojem smo noćili, preporučila je zaustavljanje prekoputa kamene skulpture posljednjeg vladara Dakije uklesanog u stijenu. Rumunjski povjesničar Josif Konstantin Dragan s dvanestoricom klesara od 1994. do 2004. godine bez pomoći mehanizacije isklesao je skulpturu visoku 40 metara! Povijest kaže kako su nesretnog Decebala opkolile Trajanove trupe u svojoj prijestolnici Sarmizegetusi, pa je 106. godine počinio samoubojstvo. Inače, Dačani se smatraju precima današnjih Rumunja i Decebal je zbog svoje dugotrajne, uporne i većim dijelom uspješne borbe protiv rimskih osvajača dobio status nacionalnog heroja.

Ulazimo u Rumunjsku, pa nakon kratke carinske formalnosti krećemo prema našoj prvoj većoj destinaciji, ali i atrakciji. Ne baš pretjerano zanimljiva cesta nas dovodi do Curtea de Argesa, gdje uz kavu s domaćom poduzetnicom pokušavamo sklopiti posao oko kupnje “originalnih” parfema. Uspješno početnu cijenu od deset eura po komadu spuštamo na tri komada za deset eura, no ipak odustajemo od biznisa jer original je ipak original.

Napokon stižemo do ceste DN7c, nazvane Transfagarašan, po planinskom masivu Fagaraš preko kojeg prolazi. Čaušeskuova glupost, kako je poneki nazivaju, sagrađena je nakon četiri godine mukotrpnog rada 1974., uz službeno priznatih 40 poginulih radnika. Neslužbeno saznajemo da je bilo i više stotina žrtava. Cesta povezuje Transilvaniju i Vlašku u dužini od 90 kilometara. Bezbroj zavoja, uspona, nizbrdica - cesta se s pravom smatra “mekom svakog bikera”. Uživamo u krajoliku, strmim klisurama, dugim i kratkim zavojima, prijevojima, mostovima i tunelima. Motori “veselo” odgovaraju na sve naše želje za avanturom. Ne skidamo osmijeh s lica. Podjednako uživamo u krajoliku i vožnji. Čak su Jeremy Clarkson, Richard Hammond i James May, s ekipom emisije Top Geara posvetili jednu epizodu toj cesti.

Ulazimo u malo mjesto Avrig i noćimo u palači Bruknenthal, u podnožju transilvanijskih Karpata, nekadašnjoj ljetnoj rezidenciji transilvanijskog guvernera Samuela von Brukenthala. Ujutro sam primijetio dvije ranice na vratu, a i nešto sam blijed bio. Očito su me nasljednici grofa Drakule posjetili u dvorcu. Ako ništa drugo, osigurao sam si vječni život.

Sljedeća destinacija je Sibiu, grad u središnjem dijelu Rumunjske i glavni grad županije Sibiu. Na velikom trgu Piata Mica pijemo kavu te laganim korakom krećemo prema luteranskoj katedrali svete Marije. Podižem pogled prema 73 metra visokom tornju. Ulazeći u katedralu, dah mi oduzima gotička arhitetkura i orgulje iz 1671. godine.

Napuštamo Sibiu sa željom da ga još jednom malo bolje upoznamo i nastavljamo put prema Satu Mare. Interesantno je da nigdje usput ne nalazimo neki kafić, stajemo uz cestu u hladovini i “udaramo” po slavonskim čvarcima i slanini. Predvečer dolazimo na odredište, a Neven poput pravog tragača nalazi odličan smještaj nedaleko od centra Satu Mare. Odlazimo u obilazak, ali od umora smo dospjeli samo do zalogajnice Dennis Kebab, gdje nam je simpatični Kurd iz Turske imenom Espar složio takav kebab da smo jedva pojeli. Oduševljen našim planovima, razgovaramo na “dirty english” još sat vremena.

Preko noći nam je kiša oprala motore i osvježila zrak. Dalje krećemo preko Mađarske prema Košicama, u koje stižemo upravo u vrijeme ručka. Uz pomoć simpatičnog gospodina pronalazimo restoran Stara Sypka, gdje uživamo u Gambrinus pivu, svinjskim rebrima (pacanim u crnom pivu), domaćim kobasicama i pilećim krilcima. Ajooj, tko će poslije ovog voziti? No, nakon malo odmora uz kavicu osjećamo se kao novi.

Još 70-ak kilometara i stižemo u Spišské Podhradie u istočnoj Slovačkoj, gdje i noćimo. S glavnog trga puca pogled na Špiški dvorac - tvrđavu na brdu iznad grada, zdanje iz 7. stoljeća. Nažalost, njezin veći dio stradao je u požaru 1780. godine, a od 1993. je na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Prije spavanja odlazimo u lokalnu birtiju kako bismo dogovorili rutu za sutra. Interesantno društvo, svi kombiniraju pivo i rakiju, a mi samo pivo. Jamačno su nam se sprdali, ali nismo previše obraćali pozornost na njihove “mutne” poglede.

Ujutro doručak, kava u istoj birtiji i pravac Visoke Tatre, pa Krakov. Cesta predivna, lagano krstarimo po planinama. Sad više nije tako vruće, odmaramo oči na zelenim planinama te snježnobijelim vrhovima. Umor se uopće ne osjeća. Na kraćoj pauzi nabacujemo svaki još koji sloj odjeće na sebe i dolazimo u poslijepodnevnim satima do Krakova. Nalazimo smještaj, parkiramo motore i pješice odlazimo do stare jezgre Krakova. Putem nailazimo na crkvu Tijela Kristovog. Fascinantna gotička crkva, sagrađena u 14. stoljeću. Mogao bih satima obilaziti dio po dio crkve. Nastavljamo dalje do barokne crkve svete Ane iz 15. stoljeća i kroz gomilu turista dolazimo do golemog Glavnog trga. Dočekuju nas ulični zabavljači, prodavači, restorani i znamenitosti. Posjećujemo baziliku Djevice Marije i divimo se drvenom oltaru koji je napravio Veit Stoss. S tornja čujemo zvuk trube koja se oglašava svakog sata, u spomen trubaču iz 13. stoljeća, koji je obavještavao građane o napadu Mongola.

Ujutro palimo motore i pravac Wieliczka, u samo srce zemlje - u rudnik soli. Rudnik se počeo eksploatirati još u 13. stoljeću, te je do 2007. godine probijeno oko 300 kilometara hodnika, a najdublji hodnik je na 327 metara dubine. Spuštamo se, brojeći 378 stuba, na dubinu 67 metara. Ništa to nije za nas, kad može svake godine 1,2 milijuna drugih turista, možemo i mi. Nastavljamo beskonačnim hodnicima, razgledamo kapele, oltare, skulpture... Interesantno je da je stijena od soli u različitim nijansama sive boje, a sve su skulpture u rudniku izrađene od tog materija. Zadržavamo se u crkvi sv. Kinge koju su rudari isklesali iz rude kamene soli. Najveća podzemna crkva, a navodno ima i odličnu akustiku. Nažalost, od buke ushićenih turista nisam imao taj osjećaj. Lijepa šetnja do dubine od 135 metra i 3,5 kilometara dužine. Na površinu nas dovozi dizalo brzinom munje. Izlazimo 300-tinjak metara dalje od mjesta gdje smo ušli, totalno dezorijentirani. Palim navigaciju na mobitelu te uspješno nalazimo naše motore.

Nakon posjeta rudniku plan je “lagano prema Osijeku”, pa dokle stignemo. Odlična cesta vodi nas preko Visokih Tatri. Vožnja je prava uživancija jer nižu se zavoj za zavojem, nema previše prometa, motor samo prede, kao zadovoljan mačak pokraj tople peći. Predvečer stižemo u Rožomberok u Slovačkoj, nalazimo smještaj i idemo u život. Život? Koji život. Ulice su puste, tek pokoji prolaznik, gomila kafića i restorana, ali sve gotovo prazno. Razgovaramo sa simpatičnom konobaricom dok ispijamo domaću rakiju borovičku. Veli da smo pogriješili doba godine, u Ružomberok treba doći zimi, kada je skijaška sezona, jer onda tu ima sreće i veselja.

Sutradan nastavljamo prema planu. Prelazimo Niske Tatre, jedva nalazimo kafić uz cestu, gdje uživamo u tekućoj tvorevini znanoj i kao pivo Čeških pivara. Baš nam paše. Ulazimo u Mađarsku, gdje se osjećamo kao kod kuće, ali uz puno muke nalazimo smještaj blizu Siofoka. Dehidrirani odlazimo na večeru te uz domaći fiš-paprikaš, ciganske šnicle i odličan cabernet sauvignon pretresamo dojmove.

Još samo 177 kilometara do kuće. Jučer, onako umorni, nismo imali snage, a sad odmorni “gazimo” prema Osijeku. Poznate ceste, poznati predjeli... Prelazimo granicu kod Udvara i stižemo u Baroko. Običaj je običaj. Odakle krene ekipa, tamo se mora i vratiti. Buco strpljivo sluša naše 2500 km dugačke doživljaje iz sedam država, a ja jedva čekam vidjeti svoju obitelj i ispričati im kako nam je bilo. A bilo je doista spektakularno. Bar za nas, pustolovina uvijek željne Slavonce.

Piše: Predrag TUBIĆ