Postoje mjesta u RS koja, kao generalni konzul RH, nevoljko i nerado posjećujem, jer ta mjesta u meni izazivaju nepodnošljivu nelagodu, tjeskobu, nemir, nezadovoljstvo...

Jedno od tih mjesta je i Prijedor. Naime, u tom, inače lijepom i pitomom bosanskom gradiću, zanimljive i bogate prošlosti, u proljeće i ljeto 1992. počinjeni su strašni zločini nad nesrpskim stanovništvom, koji još uvijek nisu adekvatno sankcionirani. I, uistinu, vjerujem da je normalnim ljudima u svijetu teško zamisliti da je netko (sve činjenice su znane, i tko je to učinio i s kojim motivima, a još su poznatiji “krvavi plodovi” tih monstruoznih, “konačnih” odluka) mogao 31. svibnja 1992. donijeti odluku da svi ne-Srbi moraju na rukave staviti “bijele vrpce”, a na svoje kuće istaknuti “bijele plahte”. Koji tjedan prije, bez ikakvih izbora, bez ikakve demokratske procedure, elementarnog političkog legitimiteta, silom je promijenjena politička volja građana Prijedora izražena na lokalnim izborima krajem 1991., tako što je uspostavljena nova vlast, novi gradonačelnik, novi ravnatelj policije, nova oktroirana većina u Gradskom vijeću. Naravno, kontrolirani mediji (sa žaljenjem moramo konstatirati da se tim širiteljima govora mržnje u međuvremenu,ništa nije dogodilo, oni su i dalje ostali na svojim uredničkim, novinarskimm mjestima, i ponašaju se u skladu s filozofijom “kao da” je sve to bilo normalno) za sve te promjene imali su logična opravdanja, jer “balije” i “ustaše” trebalo je na svaki način eliminirati, protjerati, strpati u koncentracijske logore, mučiti, silovati, ubijati... Ukratko, sva su sredstva u obrani “ugroženog srpstva” bila dopuštena!

Stoga je i više nego sramotno kada i neki samoprozvani aktivisti za ljudska prava u Hrvatskoj pokušavaju opravdati te zločinačke događaje u Prijedoru i okolici kada spominju neki napad Bošnjaka i Hrvata na policijsku postaju u Prijedoru, a pri tome svjesno zaboravljaju da je to bio čin očajnika, koji se, by the way, dogodio nakon onog nasilnog preuzimanja vlasti u općini Prijedor. Također, i onda se znalo, a danas se itekako dobro zna, da su glavni organizatori toga “napada” bile vojne i državne obavještajne službe, koje su uspjele izmanipulirati određeni broj Bošnjaka i Hrvata, uvući ih u tu “paklenu igru”, tako što su im prvo prodali oružje i uspjeli ih nagovoriti da oružjem vrate otetu vlast u gradu, a sve je to bilo rađeno s namjerom da se dobije “opravdanje” za sve one neopisive zločine koji će se nakon toga dogoditi u Prijedoru i njegovoj bližoj okolici.

No još teže bismo trebali prihvatiti to što ni te činjenice nisu bile dovoljne sucima u Haagu da sve te silne zločine na pravilan način sankcioniraju, da jasno i nedvosmisleno kažu - to što se događalo u Prijedoru, Omarskoj, na Korićanskim stijenama... ne može biti ništa drugo nego klasični genocid! Doduše, radi istine treba reći da je određeni broj ljudi kažnjen, ali sve je to nedostatno, jer je izostala pravilna pravna kvalifikacija onoga što se tog proljeća i ljeta zbivalo u Prijedodoru i okolici.

Prema mojem skromnom i glede prava krajnje amaterskom mišljenju, zločin i u Prijedoru i okolici, kao i postojanje prvih logora za ne-Srbe na tome području, puno je teži zločin, ako se zločini uopće mogu gradirati, od onih počinjenih u Srebrenici, u ljeto 1995., koji su, srećom, pravno pravilno kvalificirani.

U knjizi Frane Piplovića (u suautorstvu s Ivom/Ilijom Atlijom, glavnim svjedokom zločina počinjenog u Briševu) - “Briševski mučenici: Dvadeset i pet godina od masakra nad Hrvatima i katolicima sela Briševa, 24. srpnja 1992. - 25. srpnja 2017.” (Europska akademija Banjalučke biskupije, Banja Luka, 2017.), detaljno je opisan jedan od najtežih zločina počinjen u BiH ratu - ubojstvo 68 stanovnika maloga hrvatskog sela Briševo, petnaestak kilometara udaljenog od Prijedora. I za te krajnje monstruozne zločine, počinjene nad nevinim civilima, starcima, ženama, djeci, ni nakon 25 godina od njihova počinjena još uvijek nitko nije odgovarao. A da stvar bude još tragičnija, o tom strašnom događaju, o tom “krvavom orgijanju” srpskih “junaka” sve se zna: i tko su počinitelji, i njihovi politički motivi, i modus operandi tih krajnje okrutnih ubojstava. Naime, najveći dio ubojstava počinjen je “tupim predmetom”, pa se može reći da su oni malobrojni nesretnici koji su stradali od metka bili pravi “sretnici” u odnosu prema onima drugima, koji nisu imali tu sreću, i koji su sami sebi morali iskopati grobove. Svu apsurdnost te nepodnošljive situacije vjerojatno najbolje opisuje rezignirani stav jedne od najstarijih žrtava masakra, koja svojim krvnicima lakonski poručuje: “Djeco, ni vama nije lako.”

Zna se daklem i tko su organizatori, i koja je uloga tzv. JNA, i njezinih “junaka/oficira” Branka Basare i Nedeljka Aničića, koji su zapovijedali tim napadom na malo selo, bez ikakvog strateškog značenja, koji je završio neviđenim pokoljem nevinih civila, mirnih seljana. Ali sve to još uvijek nije dostatno da krvnici, posebice tzv. JNA i njezini zapovjednici, od V. Kadijevića, B. Adžiića, S. Broveta pa sve do onih mnogih Beara, Basara..., tih običnih “izvođača najkrvavijih rabota”, budu adekvatno kažnjeni kako bi žrtve dobile kakvu-takvu satisfakciju.

To su u isti mah i tužne i ružne činjenice, koje najbolje govore o svima nama, o našoj nedovoljnoj brizi da se zadrži spomen na taj, ali i mnoge druge zločine, kojih je na ovim prostorima bilo uistinu previše. Stoga je ova knjiga izvjesno iskupljenje za jedno takvo neodgovorno ponašanje, posebice onih institucija i pojedinaca koji bi morali voditi brigu da kultura zaborava nikada ne pobijedi kulturu sjećanja. Jer samo kritičkim pisanjem o zlu koje se na ovim prostorima sustavno događa svakih pedesetak godina moguće je zaustaviti tu spiralu zla. Naime, i sami smo svjedoci da nam mnogi od tih aktera zla, posvema ozbiljno, kažu da ni novi ratovi nisu nemogući, jer “računi u krvi” još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri namireni. Ovdje i dalje mnogi razmišljaju u kategorijama “mi vs. oni”, mnogi i dalje do neukusa licitiraju mrtvima, žrtvama, mnogi i dalje prijete da nije gotovo, jer još uvijek netko nekome nešto “u krvi” duguje.

Nije moguće predvidjeti hoće li ova knjiga o mučenicima iz Briševa imati katarzični učinak, hoće li zaustaviti ovu spiralu zla, hoće li prisiliti neke institucije da “rođene i školovane zločince”, oficire JNA, konačno izvede pred sud pravde, hoće li djelovati i na Međunarodni sud u Haagu, kojem ni sve spoznaje o zločinima i logorima u Prijedoru i oko Prijedora još uvijek nisu dovoljan razlog da tim zločinima dadne jedinu moguću atribuciju, a jedina moguća atribucija tih zločina je GENOCID! Jer kako drukčije objasniti činjenicu da je tijekom ljetnih mjeseci 1992. u Prijedoru ubijeno 102 djece, koja su bila kriva samo zato što nisu bila Srbi! I zar se ubojstvom male, nevine djece štiti “srpstvo”? Nadalje, kako objasniti činjenicu da se na prostoru na kojem nema nikakvih vojnih djelovanja osnivaju logori smrti, ubijaju i protjeruju civili, na prostoru na kojem ne samo što ne djeluje neka druga vojska nego i ne postoji ni elementarna mogućnost da se ta neka “druga vojska” u dogledno vrijeme i pojavi? Na sva ta i mnoga druga pitanja morala bi odgovoriti politička i ostala srpska elita. Ali i ne samo srpska elita nego i svi ostali sudionici tih zbivanja!

Piše: Zlatko  KRAMARIĆ