Prošle godine radili ste skupa s kolegama veliko istraživanje o kulturnim potrebama mladih u gradovima na jadranskoj obali, učenika trećih i četvrtih razreda srednjih škola. Sažeto, što je to istraživanje pokazalo, do kakvih ste rezultata došli?

- Radilo se o istraživanju koje je provedeno u šest najvećih hrvatskih gradova na moru, od Pule do Dubrovnika, i proveli smo ga moje kolege Krešimir Krolo i Željka Tonković i ja. Ideja je bila dobiti što detaljniji uvid u kulturne potrebe i prakse srednjoškolaca. Istraživanje je pokazalo da su današnji mladi puno otvoreniji oko glazbe koju slušaju pa se tako, na primjer, u fokusu grupa koje smo naknadno radili često mogla čuti rečenica “ja slušam sve”. U “naše” vrijeme glazba je u srednjoj školi bila puno snažniji identitetski pokazatelj nego što je to danas. Također, pokazuje se i da mladi ne idu često u kazalište i slične događaje onoga što se obično naziva visokom kulturom, a najdraži oblik zabave im je kino, u koje bi išli i češće da im nije preskupo. Ako govorimo o pojedinim glazbenim žanrovima, primjetno je da su heavy metal i punk potpuno ispali iz mode, da je turbofolk žanr oko kojeg su stavovi najviše podijeljeni, a najpopularnija je strana popularna glazba novijih izvođača te domaća i regionalna alternativna glazba. Jezik se pritom pokazuje kao važan, jer oni srednjoškolci koji slušaju stranu glazbu vjerojatnije će gledati i više stranog televizijskog programa i generalno u svoj ukus uključiti više stranih kulturnih elemenata.

To je sve konzistentno s istraživanjima mladih koja se provode posljednjih godina, jer se radi o odrazu suvremenog potrošačkog društva - kulturna potrošnja je sve fleksibilnija i sklona miješanju žanrova.

Istraživanja pokazuju i stupanj tolerancije prema drugima i drugačijima. Kakvu je tu stanje u gradovima koje ste istražili?

- S obzirom na to da smo se bavili primorskim krajevima, možemo potvrditi da su Istra i Kvarner tolerantniji od Dalmacije, s izuzetkom Šibenika, koji se pokazao kao atipičan slučaj jer u odnosu na prosjek Dalmacije pokazuje tolerantnije obrasce i sličan je Rijeci. Primjećujemo i da je najveći stupanj netolerancije prema izbjeglicama iz arapskih zemalja (istraživanje je rađeno u jeku izbjegličke krize), a zatim prema Romima i Albancima, dok su narodi iz bivše Jugoslavije bolje prošli. Ustanovili smo i da je spol važna odrednica, jer su učenice znatno tolerantnije od učenika, a utječu i tip škole i vjersko opredjeljenje.

Također, jezik se pokazuje kao bitan element, jer oni učenici koji više slušaju stranu glazbu i gledaju serije i filmove na stranim jezicima vjerojatnije će biti tolerantniji prema različitim vrstama manjina. Možemo općenito zaključiti da je ukus konzervativnijih učenika bliži lokalnome i orijentiran primarno na hrvatski jezik, dok su liberalniji učenici skloniji konzumirati i stranu kulturu.

Vratimo se još malo glazbi - tko više naginje elitno-rokerskom obrascu kulturne potrošnje, tko tradicionalno-narodnom obrascu kulturne potrošnje i glazbenog ukusa, a tko tzv. alternativi?

- Postoji puno faktora koji na to utječu, ali možemo s priličnom sigurnošću reći da će dijete visokoobrazovanih roditelja koji i sami idu u kazalište ili slušaju klasiku i jazz puno vjerojatnije ići u kazalište od djeteta čiji roditelji ne konzumiraju takvu kulturu i slabijeg su obrazovanja. Dakle, jedan od ključnih momenata je prijenos onoga što zovemo kulturnim kapitalom između generacija. Uz to, kao što je već rečeno, tradicionalni kulturni ukus vjerojatnije će imati konzervativniji učenici. Alternativa je bliža tipu visoke kulture utoliko što uključuje strane elemente, a jezik je jedan od najboljih pokazatelja ukusa.

Jadran je pun hedonističkih masovnih zabava (Ultra, Zrće...), s gomilom inozemnih gostiju, najviše Britanaca. Kako su u to uklapaju mladi iz Hrvatske?

- Premda su hrvatski mladi konzervativniji od većeg dijela svojih europskih vršnjaka, oni su i dalje dio globalnog potrošačkog društva i događanja na Ultri i slična im nisu strana utoliko što poznaju izvođače, a razumiju i kontekst. Dapače, dobar dio učenika izražava želju da se takvi kod nas festivali održavaju češće. Vjerujem da na njih gledaju prije svega kao na dobru zabavu.

Kad smo kod takvih zabava, ljetnih partijanja, kako komentirate svojevrsnu moralnu paniku - da takvi masovnjaci kvare hrvatsku mladež? Drugim riječima, gdje je granica između turističke zabave i ekstremnog hedonizma, napose kad su mladi u pitanju, ili se tu stvara nepotrebna panika?

- Moralna panika je uvijek bila stvar starijih koji gledaju kako njihov svijet nije kompatibilan sa svijetom mladih. Žalopojke o tome kako će svijet propasti jer su mladi iskvareni možemo naći još na sumerskim glinenim pločicama. Međutim, takve stvari treba gledati unutar konteksta, a taj je da je Hrvatska turistička destinacija atraktivna za festivale i sigurno da će privlačiti određen tip mladih koji vole upravo takvu vrstu zabave. Pretpostavljati da su baš festivali nešto što kvari mlade je apsurdno, jer oni su samo jedna manifestacija glazbe i prizora koje svaki tinejdžer može vidjeti nakon tri klika na YouTubeu. Jedina razlika je što su nam oni ljeti pred nosom, iako je pitanje koliko si hrvatskih srednjoškolaca uopće može priuštiti takvu vrstu zabave.(D.J.)

Doc. dr. sc. Sven Marcelić, Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru