Dobrim dijelom odgovore na pitanja o prepoznatljivom psihološkom “modelu” mladeži u RH, o tome kakvo je duševno zdravlje mladih u Hrvatskoj, koji su problemi, kako ih rješavati, možete naći u mojoj knjizi: “Duševno zdravlje, kultura i društvo: Psihijatrija pred izazovima” (Pro mente, Zagreb, 2014.)

U pravu ste, može se govoriti o prepoznatljivim psihološkim modelima koji su opisani kao sindrom praznog selfa, sindrom tiranije sreće i hedonizma, sindrom javnog striptiza i voajerizma, sindrom banalizacije, sindrom komodifikacije, sindrom poremećene ravnoteže i promijenjenih vrijednosti, sindrom difuzije i fragmentiranih identiteta itd.

Značajke praznog selfa su nedostatak unutarnjeg, duhovnog života, pretjerani materijalizam, iskrivljeni individualizam, infantilizam, patološki narcizam, pretjerana težnja za tjelesnim i fizičkim uživanjima. Zbog unutarnje, duhovne praznine mnogi ne znaju što će sa sobom pa se prepuštaju ekstravagantnim aktivnostima, orgijama, neodgovornom seksu, drogama, alkoholu, novim iskustvima ne bi li pronašli izgubljeni smisao svojega postojanja. Po nekima je sindrom praznog selfa prokletstvo nad suvremenom kulturom, ne samo u Americi nego i kod nas. Čini se da je ideologija sreće i pozitivnog mišljenja toliko hipertrofirala kao vulgarni i egoistični hedonizam i epikurejizam da se pretvorila u kult i pravu tiraniju što prožima ne samo popularnu već i profesionalnu kulturu.

Treba naglasiti da je težnja za srećom temeljno pravo pojedinca i njegove slobode i kao takvo je upisano i u Deklaraciju o neovisnosti SAD-a. Ovdje je važno razlikovati istinsku ili autentičnu sreću od lažne ili prividne sreće. Kad manični bolesnik izađe iz megalomanskog osjećaja sreće, sučeljava se s istinskom realnošću i pogreškama koje je počinio. Filozofi, sociolozi i psiholozi, pa i psihijatri, sve više ističu kako živimo u maničnoj i narcističkoj kulturi u potrazi za individualnom srećom. Simbol banalizacije je “smrt duše”, banalizirani čovjek je lišen svoje humanističke biti i suštine, a pokreću ga samo njegove umnožene i izopačene želje, pri čemu se izopačenost smatra pothvatom.

Jednom je prilikom bivši predsjednik RH Stjepan Mesić izjavio “da je demokratsko pravo biti budala” pa se banaliziraju mnoge važne i uzvišene stvari i vrijednosti. Čini se da takva demokracija buja ne samo kod nas nego u cijelom svijetu. Sindrom komodifikacije očituje se kao tržište na kojemu se sve prodaje, sve je roba, pa čak i ono što se ne može kupiti za novac, sreća, ljubav, zdravlje, istina itd. Slogan Barbare Kruger “kupujem, dakle, jesam” nabolje oslikava komodifikaciju. Sindrom javnog striptiza i voajerizma odraz je i izraz poremećene granice privatnog i javnog, tako da psihološka privatnost, premda je temeljno ljudsko pravo, izgleda kao da je izgubljena ili otpisana. Ljudi kao da sve radije i više razgolićuju sebe i druge, umjesto da istinski otkrivaju sebe i druge, odnosno ono najbolje u sebi i drugima.

Nekima možda sve ovo izgleda i zvuči mračno i pesimistično, ali stvari nisu još tako dramatične i beznadne kako se u prvi mah čine. Uz egoistične gene, u nama postoje i altruistični i empatijski geni koji su omogućili i dalje omogućuju ostvarenje onog najboljeg u čovjeku, kako preživljavanje tako i rast i razvoj humanističke kulture i empatijske civilizacije. Prema Jeremyju Rifkinu, iznimna evolucija empatijske svijesti je temeljna priča ljudske povijesti. Stoga i ovdje treba istaknuti važnost obrazovne reforme i promjene kurikuluma koji će pridonositi humanističkoj edukaciji o istinskim i autentičnim životnim, društvenim i duhovnim vrijednostima, izgradnji suosjećajnog, sretnog i zdravog društva i empatijske, slobodno možemo reći i kršćanske civilizacije ljubavi.

Za dobar i sretan život važna je životna mudrost koja je izraz duhovne inteligencije koja omogućuje prepoznavanje i ostvarivanje pravih i humanističkih vrijednosti, smisla i svrhe življenja. Biti sretan ne znači naći sreću ili imati sreću, ona se događa u nama kao aktivna ljubav, empatija, smisao i dobrota koju odabiremo i prakticiramo u svom životu.

Dr. sc. Miro Jakovljević, profesor psihijatrije, Zagreb