Kažemo li da je apsolventica engleskog i njemačkog jezika na Filozofskom fakultetu u Osijeku, vjerojatno nitko ne će imati pojma tko je, ali kažemo li da je na ovogodišnjem, 57. Splitskom festivalu pobijedila pjesmom “Sunce, oblak, vjetar”, malo je onih koji ne će na prvu znati da se iza obje ove činjenice krije darovita osječka glazbenica Mia Dimšić.

Iako su joj tek 24 i u glazbi je - moglo bi se reći - od jučer, njezine su pjesme pravi hitovi, koje pjevuše svi, doslovce od 7 do 77, a potvrđuju to i plasmani na glazbenim top-ljestvicama.

Gledano s pozornice na Prokurativama, čini li se put od Osječkih zumbića do Splitskog festivala dalekim i dugim ili kratkim i brzim?

- U Zumbićima sam provela četiri godine u osnovnoj školi, od 3. razreda i zapravo nisu moj glazbeni početak, jer sam paralelno s tim bila 10 godina u folkloru. Okušala sam se i u pjevanju pa se opet vratila plesu, prebacila se na sviranje - pola godine me držalo sviranje violine..., tako da nema osjećaja praznine.

Priča s Batorekom još uvijek traje?

- Povremeno, koliko stignem, a počela je u srednjoj školi, nakon što sam prestala plesati. Ubrzo sam počela i svirati. Moje prvo ozbiljnije bavljenje glazbom bilo je sviranje gitare, također kod Franje Slavka Batoreka.

Sigurna sam da Mia nije jedina članica obitelji Dimšić povezana s glazbom?

- Tata je imao svatovski tamburaški sastav i prije nego sam se ja rodila, svirao je u istom KUD-u u kojem sam ja odrasla, a u glazbenoj školi učio je gitaru. I jedna od četiri tatine sestre je pjevala. Drugim riječima, glazba je u našoj obitelji uvijek bila hobi.

Red je bio prerasti tu kategoriju hobija. Nagrada na festivalu u Splitu sjajna je potvrda dobrog puta. Jeste li se nadali?

- Nema šanse! Bila sam izvan sebe! Kako očekivati tamo nagradu kad je tamo 20 novih pjesama!

Kako kotiraju festivali ovakvog kova danas, posebice među mladim izvođačima?

- Vratilo se u modu da mladi ljudi, debitanti idu na festivale i drago mi je zbog toga. Na nagovor mnogih koji se bave glazbom prošle sam godine bila prvi put s pjesmom “Život nije siv”. Govorili su mi da je to super pozornica, da će me vidjeti mnogo ljudi... Bila sam debitantica i nisam očekivala da ću išta osvojiti, ali ni da će pjesma postati to što je danas. Godinu dana kasnije vratila sam se u Split, jer sam osjećala da to dugujem festivalu na čijoj se pozornici za mene toliko toga bitnog dogodilo.

Živi li doista Mia život kao u svojim pjesmama?

- Mislim da takav život ne postoji, to je idealizirano, ali mislim da je u svemu tom bitno pozitivno razmišljanje. Meni se sve ovo što danas proživljavam počelo događati tek kada sam tako počela razmišljati. Vjerujem u karmu, energiju oko nas i da postajemo ono što odašiljemo i kako razmišljamo. U pubertetu nitko od nas o tom niti ne razmišlja, tada mislimo da je svijet naš. No kada sam svjesno počela sreću i osmijeh koristiti kao svoje oružje, počele su mi se događati mnoge stvari o kojima nekoć nisam mogla niti sanjati.

Što konkretno?

- Koliko god voljela glazbu, nisam mogla niti pomisliti da ću ja imati svoje koncerte, publiku, da ovaj moj žanr može proći.

Koji bi to žanr bio?

- Nazvala bih to pop-country, jer country obožavam i vjerujem da se čuje u mojim pjesmama da uvijek nastojim ubaciti elemente. Dovoljno su mainstrem pop da se vrti na radiopostajama.

I da su stalno u vrhu top-ljestvica! Kakav je život zvijezde? Je li moguće otići primjerice u pekarnicu neopaženo?

- Mislim da mi je život još uvijek 'normalan'. Tu i tamo bude susreta i fotografiranja na ulici, komentara da sam im super. Sve su to lijepe stvari koje mi život ne čine kompliciranim.

Nije još došlo do toga da s menadžerom treba ugovarati strategiju kako se odnositi prema prodavačicama u trgovini, u tramvaju, medijima, što se smije, a što ne objavljivati na društvenim mrežama, uvijek biti nasmijana?

- Postoji doza opreza i danas mnogo više nego prije godinu dana pazim što ću govoriti naglas ili napisati i objaviti na Facebooku, koji koristim umjereno u svakodnevnom životu, ali je za ovaj posao super alat, nužan. O mom privatnom životu određeni krug ljudi ionako sve zna, a ostali dobivaju neku pročišćenu sliku.

Postoji li obrazac ponašanja za zvijezde? Tečaj?

- Ne! (SMIJEH) Tu i tamo me netko od najbližih savjetuje, roditelji ili menadžer. Najvažnije je da prije i poslije koncerta budem maksimalno srdačna, pa o tom pazim i o tom razmišljam. Ako je i 500 djece na koncertu, ne mogu otići dok je makar jedno pokraj mene. To je neki dug koji ja moram vratiti ljudima koji me slušaju i bez kojih ne bi bilo ni mene.

Pretpostavljam da ciljana publika dok pjesme nastaju nije ova najmlađa, no nekako je baš njima Mia najbolja.

- Pjesmom “Život nije siv” nisam nikoga 'ciljala', bio je to doslovce moj vapaj samoj sebi, kada sam se osjećala loše i tražila se. Bio mi je to kao dnevnik samoj sebi pa sam se i ja iznenadila kada su djeca bila publika koja je u najvećoj mjeri odgovorila na to. Super mi je to, jer su oni iskreni i neposredni pa se valjda osjeti da sam to iskreno radila.

Što trpi zbog koncerata, nastupa, uvježbavanja...?

- Sve trpi do neke mjere, ali se trudim održati zdravu ravnotežu. Apsolventica sam pa fakultet možda trpi u toj mjeri da je diplomski mogao biti gotov prije koji mjesec, a i prijatelji su svi baš sad imali obrane i na većinu nisam mogla otići. Žao mi je zbog toga, no oni to razumiju.

Zamjeraš li njima i obitelji ako ne znaju sve tvoje pjesme?

- Ne zamjeram, no znaju. Tati moram ring ton na mobitelu mijenjati čim objavim novu pjesmu. Svi su sretni, oduševljeni, prate svaki korak i jako ih zanima kako sve to izgleda iza scene.

Poklapa li se predodžba života i rada zvijezde kakvu si imala pjevajući u Zumbićima s onim što danas živiš i radiš?

- Ne! Sve izgleda mnogo ljepše nego što zapravo jest. Ovaj posao je težak, nema radno vrijeme, a to je nekada prednost, jer mogu spavati koliko želim, ali s druge strane ne mogu mnogo toga planirati unaprijed. Još sam u tim godinama da i ne želim znati kako će izgledati idući mjesec.

Kako je danas biti mlada pjevačica u Hrvatskoj? Strahuješ li od onoga što ti predstoji?

- Nije me strah jer vjerujem u sebe i da je dobro ono što radim, da ću uvijek dati sve od sebe. Dvije osobine koje mi nitko ne može osporiti su marljivost i ambicioznost. Velika su mi podrška i dečki iz benda. No, estrada je na mnogo načina surov svijet, ali najveće bitke ionako čovjek vodi sam sa sobom, pa je samopouzdanje važno. Mnogi talentirani ljudi nisu nikada isplivali jer možda sebi u glavi nikada nisu stvari posložili na pravi način. Tržište je veliko, konkurencija žestoka, ako nećeš ti, ima tko hoće.

U 24 godine mnogo je toga iza tebe. Koliko su ti sva ta iskustva koristila?

- Mnogo, jer sam zbog svega toga - pa i svirke na moru, na bankini da platim ljetovanje - zahvalna sam na svemu, trudim se i danas svemu tomu jednako veseliti. Dok god imam pred sobom nešto oko čega sam euforična, što si želim, sve ide naprijed.

Možda neki duet?

- Da, Gibonni mi je prvi izbor, jer je jedinstven. Slušati ga na nastupima, pa i tonskim probama, drukčije je od svih drugih.

U usporedbi s drugima, jesi zadovoljna sobom i onim što si ostvarila?

- Nisam tu da bih bila bolja ili lošija od drugih. Ja sam Mia za one koji žele slušati baš to. Trudim se ne uspoređivati.

Žališ li za nečim?

- Ne, i nadam se da nikada ne ću. Obožavam ovaj život i glazbu, a i poludjela bih da ne volim, iako ima jako teških trenutaka.