Mlada kantautorica Dorotea Zovko odlučila je afro-soul harmonije iz svoje garsonijere prvi put podijeliti s rodnim Osijekom, nastupajući prošloga petka na završnom vikendu srpanjske In Da Sofe.

U pauzama tonske probe simpatična Dorotea izdvojila je te večeri desetak minuta za Glas Slavonije. Jednu stvar nije nam htjela otkriti, ali zato smo, između ostalog, doznali što ju je potaknulo na baš taj glazbeni žanr, po čemu će pamtiti godine provedene s “brevisicama” te čime se još bavim osim glazbom.

Možeš li se za početak predstaviti našim čitateljima?

- Moje je ime Dorotea Zovko, umjetnički pokrštena u Aklea Neon. Što više to govorim, time mi postaje stvarnije, jer su mi ovo, zapravo, neki prvi nastupi. Vezana sam uz ovaj kraj jer sam ovdje rođena i bila sam u “brevisicama” jako dugo vremena. I eto, sada sam se odlučila nešto samostalno odraditi.

Kako si odabrala umjetničko ime Aklea Neon?

- Nekako mislim da je zasad dovoljno to što sam uopće rekla da imam drugo ime i da trebam pustiti ljude da se na to aklimatiziraju. Stoga ću ovo sačuvati za sebe još neko vrijeme, he, he, he...

Nećeš otkriti čak ni za Glas Slavonije?

- Čak ni za vas. Ma, nisam još otkrila ni vlastitoj mami. Kad budem otkrila njoj, onda će saznati i Glas.

Kako si se odlučila baš za tu vrstu glazbe?

- Kad sam prvi put čula Erykah Badu – a to je bilo sa 16 godina i zapravo sam se prilično kasno zakačila za nju, jednostavno nisam mogla shvatiti što mi se događa s tijelom dok slušam tu glazbu i što se uopće događa s toliko različitih preklapajućih zvukova. Takva glazba govori o nekim ljepšim temama, kao što je voljeti samoga sebe, a ne samo o ljetu, djevojčicama i suknjicama. Vidite kako glazba zapravo može biti lijepa i pomagati nekome. Mene osobno liječi. Kad je o afričkim ritmovima riječ, to mi je nekako prirodno i kad čuješ nešto što je tako groove, na to se jako lako pleše. A ne moraš čak biti ni dobar plesač.

Postoji li nešto što bi te moglo natjerati da totalno promijeniš glazbeni smjer i prijeđeš na cajke?

- Uf, nema toga što bi me moglo natjerati na taj korak. I ovako ih je previše. Mislim, neka djevojke rade što misle da je za njih najbolje. Ako su one sebi najcool i najljepše i najbolje si zvuče na taj način, osobno nemam ništa protiv. Ali ja sebi najbolje zvučim u afro-soulu i jednostavno se ne bih nikada htjela kompromitirati za nešto drugo. Mislim da je najbolje gledati duboko u sebe, a ne upirati prstom okolo.

Prisjeti se svojih prvih glazbenih koraka, prvog susreta s glazbom...

- Prvi mi padaju na pamet Mineini “Vrapci i komarci”, ha, ha, ha... Zatim su tu bili Zumbići; sjećam se da su radili neku pjesmu tijekom koje smo mi koristili svoje ruke da bubnjamo nekom na ramenima. To mi je ostavilo tako super dojam, jer sam prvi put došla i već sam bila u kontaktu s nekim koga sam vidjela.

Kako si baš In Da Sofu odabrala za premijerni nastup pred osječkom publikom?

- Zapravo, In Da Sofa je odabrala mene. Imala sam jako mali, intimni koncertić u Zagrebu pred nekoliko prijatelja i nekako se pročulo da je to O.K. i da je baš kao stvoreno za ovu shemu. Mislim da je ovo apsolutno genijalan program. U Osijeku se, kažu, nema baš gdje izići, pogotovo ne ljeti, i svi govore da je to Grad duhova. No kad vidim nešto ovakvo, ne mogu se složiti s tim. Jako volim ljude koji guraju ovakve događaje kao što je In Da Sofa.

Reci nam nešto više o svom iskustvu s “brevisicama”.

- Dragi Bože, toliko uspomena... Ukratko, odrasla sam s tim djevojkama. Od djevojčice postala sam odrasla žena i s njima sam proputovala sve što sam mogla proputovati. Naučila sam što znači disciplina, što znače prijatelji. Uglavnom, sada si pjevamo na vjenčanjima i viđamo se cijelo vrijeme. Iako više nisam “brevisica”, tu su mi neke od najboljih prijateljica. Kad vidim dirigenticu Antonetu Radočaj, oči mi se automatski ispune suzama, jer nju volim kao vlastitu tetku. Radujem se uspjehu “brevisica” kao da se meni događa. Svaka im čast. Baš sam jednom napisala na Facebooku da će im, nakon toliko svjetskih dvorana u kojima su nastupale, još jedino preostati nastupati u svemiru.

Godine 2009. nastupala si na Supertalentu.

- To su te neke razvojne faze u životu čovjeka i tad mi je to bila super ideja. Mislila sam da je krumping nešto što bih najviše na svijetu htjela raditi. Tako sam se i prijavila na razmjenu u New York kako bih ondje mogla trenirati krump. Naravno da nisam, ali sam bar došla na razmjenu. Danas nađemo snimke iz Supertalenta na YouTubeu i zajedno se smijemo. Ali to je posve u redu, morala sam valjda i to proći.

Čime se još baviš osim glazbom?

- Trenutačno sam slobodnjak i bavim se svačim, a ponajviše digitalnim marketingom i nešto malo novinarstvom. Ako želite, mogu vam napisati i nekakav seminar, esej, završni rad, jer to mi jako dobro polazi za rukom (smijeh).