Dok su se u četvrtak poslijepodne ostali bezbrižno kupali i odmarali na popularnom osječkom kupalištu Kopika, vidljivo je potresena četverogodišnja djevojčica uplakana tražila svoju majku. U jednom je trenutku glazba ugašena, a spasioci su preko razglasa dozivali majku, koja se ni nakon nekoliko uzastopnih poziva nije odazvala. Mnogi su se kupači stoga pridužili potrazi za majkom čije je dijete neutješno plakalo. Tek nakon nešto više od pola sata, majka je došla do ambulante gdje je dijete bilo sa spasilačkom službom. Vikala je na drugu svoju djecu koja su, kako je rekla, trebala čuvati mlađu sestru.

- Kolega spasilac pronašao je uplakanu djevojčicu. Rekla mu je da je izgubila majku i da je ne može naći. Odveo ju je u ambulantu, a kad se djevojčica malo smirila, saznali samo njezino ime i ime njezine majke koju smo potom pokušavali pronaći preko razglasa – objašnjava Marko Lukenda, voditelj spasilačke službe na Kopiki.

Kažu, ugasli su glazbu na cijelom kupalištu, pozivali majku, no ona se pojavila tek nakon više od pola sata.

- Kada je došla, bila je kompletno odjevena, a ne u kupaćem kostimu. Rekla je da ima petero djece i da je ostavila djevojčicu i drugu malu djecu s najstarijim djetetom koje je trebalo tu djecu držati na oku – priča Lukenda i dodaje kako je majka počela vikati na izgubljeno dijete, ali i ostalu djecu koja su “dopustila da njihova mlađa sestra odluta”.

- Na to je uplakana djevojčica rekla: “Nije moja mama kriva, ja sam”. Nama je svima bilo žao tog djeteta, koje se osjećalo krivim za ono što mu se dogodilo. Kolega spasilac upozorio je majku da mora biti odgovornija u pogledu čuvanja djeteta na bazenu, na što se ona uvrijedila i otišla bez ikakvog komentara ili zahvale – kaže Lukenda.

Objasnio je kako na svakih 20 - 30 metara, odnosno kod svakog bazena postoje dva ili tri razglasa i tvrdi kako je nemoguće da roditelj ne čuje da ga zovu. Srećom, 90 posto roditelja dođe po dijete čim h spasilac prvi put pozove preko razglasa. Slične slučajeve kada se dijete izgubi na bazenima imaju bar jednom tjedno.

- Neki roditelji dođu odmah, neki ne. Nedavno se, primjerice, dogodilo da smo tražili dijete dva sata. Ispostavilo se da se dječak kupao ispod tobogana i na drugim mjestima na Kopiki. Jednostavno, nije bio svjestan da ga roditelji traže. Znalo se dogoditi i da dijete ubode pčela, padne u šok, mora ići na Hitnu, a roditelja nema. Roditelj čita knjigu ili se ode okupati u olimpijski bazen i onda se tek nakon nekog vremena sjeti da bi trebao pogledati dijete, a ono u međuvremenu odluta – prepričava iskustva Lukenda.

Inače, u prijepodnevnoj smjeni na Kopiki rade četiri spasioca, a u poslijepodnevnoj smjeni, kada bude znatno više kupača, njih osam.

- Neki roditelji misle da smo mi dadilje i da trebamo čuvati njihovu djecu. Mi smo tu da pazimo na sigurnost djece i ostalih kupača, no roditelji moraju paziti na dijete i ne ostavljati ga samoga na bilo kojem bazenu i na velikoj udaljenosti od sebe, naročito ne na Kopiki među više tisuća posjetitelja, koliko ih bude u poslijepodnevnim satima – zaključuje Lukenda.