Magazin
BICIKLIMA KROZ ČETIRI DRŽAVE (I.)

Tri jahača na šest kotača: Mala, ali hrabra osječka ekipa preko Bačke i Banata do Temišvara i natrag...
Objavljeno 15. srpnja, 2017.

Znate li ono kad je Mujo došao kući s novim biciklom. Pita ga Haso: “Kad si ga kupio?” Veli Mujo: “Dobio ga u parku.” “Kako bolan dobio u parku?” začuđeno ga upita Haso. “Naišla dobra ženska, stala pred mene, bacila bicikl na jednu stranu, haljinu na drugu, raširila ruke i kazala mi: 'Uzmi, Mujo, što ti srce želi!' I ja uzeo bicikl”, odgovori mu Mujo. “Pametno”, kaže mu Haso, “šta će ti bolan haljina!”

Ovaj vic bio je gotovo svakodnevna interna zafrkancija Siniše Kramla i potpisnika ovih redaka - Ivice Kormana i Igora Mikulića, dok smo u lipnju pet dana biciklom obilazili lijepe predjele nekadašnjeg Austrougarskog Carstva koji se danas nalaze u Hrvatskoj, Srbiji, Mađarskoj i Rumunjskoj.

SRPSKI ČAVAO U HRVATSKOJ GUMI

Kroz četiri države - bio je radni naslov tog našeg višednevnog biciklističkog izleta. On je zapravo bio nastavak prošlogodišnjeg pedalanja, kada smo u istom sastavu biciklima putovali pitomim mađarskim selima na Balaton. Taj smo put detaljno opisali u reportaži objavljenoj u Magazinu Glasa Slavonije prije otprilike godinu dana. Naime, odmah nakon povratka s Balatona pojavila se ideja za novu biciklističku destinaciju - put od Osijeka, preko Batine, Sombora, Subotice, mađarskog Segedina, do rumunjskog Temišvara i natrag preko Zrenjanina, Novog Sada i Erduta.

Bio je to put od nešto manje od 600 kilometara koji smo prešli u pet dana. Ukupno smo na putu proveli šest dana jer smo za Temišvar - našu krajnju destinaciju - ostavili još jedan cijeli dan kako bismo taj lijepi grad bogate povijesti upoznali malo bolje nego da smo kroz njega samo prošli biciklom.

Dakle, krenuli smo ujutro oko osam sati. Bio je utorak. Vrijeme izmišljeno za bicikliranje, istina tijekom dana ugrijalo je do 28 stupnjeva, no bilo je vrlo važno što nam slabi vjetar nije odmagao u vožnji.

Prvo zaustavljanje bilo je na graničnom prijelazu u Batini i nedugo nakon toga u Šebešfok čardi kod Bezdana. Na terasi smještenoj na vodi Velikog bačkog kanala dobro nam poznato Jelen pivo predstavljalo je izvrsnu okrjepu. Pauzu je pokvario jedan čavlić u gumi bicikla. Nije bilo zabrinutosti. Čavlić smo izvadili, a zračnicu brzo zamijenili. Svom srećom, poslije se ispostavilo, jedna probušena guma bila je jedina tehnička nezgoda koja nam se dogodila na čitavom putovanju. Međutim, nikako nismo uspjeli otkriti je li čavlić bio hrvatski ili srpski. Da se ovaj “gumi-defekt” nije dogodio tako blizu hrvatske granice, već bismo srpskom Ministarstvu vanjskih poslova pisali prosvjednu notu zbog podmetanja čavlića hrvatskim biciklistima.

U SEGEDINU NA HLADNOM PIVU

Šalu nastranu, tijekom čitavog putovanja upravo smo se u Vojvodini, moramo to priznati, osjećali kao kod kuće. Nismo bili sigurni je li to zbog ljubaznosti ljudi, jer smo doista na čitavom putu nailazili samo na ljubazne ljude i u Mađarskoj i u Rumunjskoj, ili je u pitanju jezik.

Na putu kroz Bačku prema Subotici, gdje smo namjeravali prenoćiti, zaustavili smo se u dubokom hladu središta Bajmoka ili hrvatski Bajmaka - velikog sela u kojem i danas uz Srbe i Mađare živi velik broj Hrvata Bunjevaca. Prema popisu iz 2002. bilo ih je gotovo dvije tisuće.

Nakon nešto više od 130 prijeđenih kilometara, pa potom smještaja (“Kod Simketa”), u prije rezerviranom pansionu, i tuširanja, obilna je večera u Staroj piceriji u središtu Subotice ispunila naša očekivanja.

Sljedećeg jutra krenuli smo prema mađarskom Segedinu, odnosno najprije prema graničnom prijelazu Horgoš. Naravno da nas je Horgoš odmah podsjetio na glasovitu horgošku začinsku papriku koja se tradicionalno proizvodi u tom bačkom mjestu. I osjetili smo taj karakterističan miris, jer put vodi pokraj pogona u kojima se ta paprika proizvodi.

Nije potrebno posebno spominjati kako smo vrlo brzo prešli iz Srbije u Mađarsku, pri čemu nam je mađarski policajac samo pogledao osobne iskaznice. Bilo je to i jedino zaustavljanje do nešto manje od 50 kilometara udaljenog Segedina - prekrasnog grada na Tisi, punog zelenila i cvijeća. Segedin nas je vrlo ugodno iznenadio svojom uređenošću, čistoćom, prometnicama, biciklističkim stazama... Bila je prava šteta što smo se u Segedinu mogli zadržati samo nekoliko sati, što je bilo dostatno tek za obilazak središta grada s nekoliko prekrasnih trgova i parkova, ručak u solidnom restoranu i, naravno, hladno pivo, i to domaći, mađarski Soproni.

Poslije podneva smo nastavili vožnju do gradića Mako, ili bi po hrvatski bilo Makovo, gdje smo imali rezerviran smještaj u jednom obiteljskom pansionu. Makovo je na rijeci Moriš. Mađari je zovu Maros. Od Segedina je udaljen nešto više od 30 kilometara, a nas je fascinirala ta mađarska uređenost, jer između dva grada vodi vrlo dobra biciklistička staza koja je uz to većim dijelom smještena u hladovini drvoreda. Za bicikliste - bajka. Na 30 stupnjeva voziš se lagano u hladovini... To smo na našem petodnevnom putu doživjeli jedino u Mađarskoj. A na odlasku iz Makova i nastavku vožnje sljedećeg dana prema rumunjskoj granici, još više nas je iznenadilo to što biciklistička staza vodi sve do graničnog prijelaza Kiszombor - Cenad.

KROASI? BICIKLETA?

Taj mali granični prijelaz, kada smo stigli do njega, bio je gotovo pust, bez prometa, pa smo se gotovo uplašili je li uopće otvoren. Zanimljivo je bilo što ni na jednoj zgradi nije bilo ni mađarske, a ni rumunjske zastave. Rumunjski policajci dočekali su nas sa smijehom i čuđenjem. “Kroasi? Bicikleta? Auuu...”, bile su riječi mladog policajca dok nam je gledao osobne iskaznice.

Ulaskom u Rumunjsku nestala je ona odlična biciklistička staza, premda ni cesta koja je vodila do Temišvara preko Cenada, Sannicolau Mare, Lovrina, Sandre, itd. uopće nije bila loša. Ni prometa nije bilo previše. Međutim, na vrućini i neprekidnom pedalanju najviše je zamarala ta nevjerojatna, beskrajna banatska ravnica, bez stabala, šume i hladovine. Obzor je toliko dosadno ravan, desetcima kilometara u daljini, kao nigdje u našoj Slavoniji koja mi je u tom trenutku izgledala zapravo brežuljkasta.

I tako dok smo “veslali” tom ravnicom i u banatskim pustopoljinama glasno pjevali Balaševićevu pjesmu o panonskom mornaru, dok su na širokim, golemim pašnjacima u daljini pasle krave i ovce, razmišljali smo o mnogim zabludama o Rumunjskoj. Primjerice o postavljanju niza upita o kvaliteti, pa čak i omalovažavanju recimo rumunjske janjetine, koja često stiže u trgovačke lance u Hrvatskoj. Pa ta janjetina mora biti izvrsna, jer ovce pasu po pašnjacima oko kojih nema nikakve industrije.

Rumunjska sela su primjetno siromašnija od sličnih mjesta u Mađarskoj i Vojvodini. Redovito se uz cestu mogu vidjeti oronuli ostaci nekadašnjih socijalističkih poljoprivrednih dobara i napuštene zgrade nekadašnjih staja. Istina, ima i poljoprivrednih poduzeća koja su preživjela i koja su očito novi vlasnici podigli na visoku razinu. U šali smo, kada bismo naišli na uzorno uređenu tvrtku koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom znali reći - ovo je očito sagradio rumunjski Marko Pipunić.

Valja reći kako smo u pojedinim rumunjskim mjestima kojima smo prolazili mogli vidjeti i suvremene industrijske zone. Recimo u gradu Sannicolau Mare goleme su proizvodne hale velike svjetski poznate kompanije Zoppas Industries.

I tako, malo-pomalo, pjevušeći i razgovarajući o rumunjskom gospodarstvu, u ranim poslijepodnevnim satima stižemo do Temišvara, kojem njegovi građani tepaju da je rumunjski Beč, u što smo se vrlo brzo uvjerili i sami.

(U sljedećem nastavku: Protiv vjetra i kiše od Temišvara preko Novog Sada do Osijeka)

Igor MIKULIĆ/Ivica KORMAN
PODATAN HOSTEL
“Kod Simketa nema da fali”

Uoči putovanja imali smo “radni sastanak” na kojem smo utvrdili rutu putovanja, ali i rezervirali smještaj u Subotici, Makovu i Temišvaru. Novi Sad smo odlučili rezervirati tek kad stignemo u Temišvar, jer prije polaska nismo znali kako će sve teći na putu. U Subotici smo se odlučili za hostel “Kod Simketa” zbog dvaju razloga - povoljna cijena i solidna lokacija (blizina centra). Smještaj je bio čist' OK, a i doručak je bio pravi. Pun pladanj narezaka i sireva “planuo” je u trenu, no gazdarica je brzo reagirala: “Jeste li za omlet? Sir? Šunka? Slanina?” I u trenu tanjuri su nam bili puni. “Svaka čast”, rekli smo gotovo uglas, a gazdarica nam odgovori: “Kod Simketa nema da fali!”

ZNACI POKRAJ PUTA
Putokazi iz vremena carice Marije Terezije

Nakon ulaska u Rumunjsku, od graničnog prijelaza Cenad, do Temišvara u dužini od 80-ak kilometara naišli smo na samo nekoliko “normalnih” putokaza. Tako smo mogli samo procjenjivati prema našem kilometar-satu koliko još imamo do našeg krajnjeg odredišta - Temišvara. Ipak, nakon otprilike sat vremena pedalanja, ugledali smo u visokoj travi kameni stup na kojem je nešto pisalo. Stali smo, razgrnuli korov i ugledali putokaz koji vjerojatno datira još iz vremena Marije Terezije. Takvi putokazi nalaze se na svakom kilometru, no najčešće su zarasli u toliko visoku travu da su gotovo nevidljivi.

Na vrućini i neprekidnom pedalanju najviše je zamarala ta nevjerojatna, beskrajna banatska ravnica, bez stabala, šume i hladovine...

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana