Štefica Čučak nedavno je završila u bolnici zbog infarkta, no nedugo je potom, unatoč liječničkim preporukama, već ponovno bila u “Rijeci ljubavi”. Zašto? Zar ne postoje mlađi humanitarci koji bi ju zamijenili? Postoje, i marljivo rade s njom, no kad gospođa Štefica nazove donatora, stvari nekako lakše idu. Ona je, kako je netko rekao, postala humanitarni brend. Nju je, naime, teško odbiti.

- Mnogi mi pomažu pri razvrstavanju i podjeli humanitarne pomoći, no malo tko želi svakodnevno moliti i kukati za pomoć pred donatorima. Nije lako baviti se tim poslom, ma koliko ste dobra srca. Pogotovo kad vam netko na kraju zbog toga još i prigovara - zna se ponekad požaliti gospođa Štefica.

“Umjesto da siromašnima daje ribu, bolje bi bilo da ih nauči loviti ju”, posežu kritičari za mudrim izrekama. Ipak, zaboravljaju kako je tržište rada nemilosrdno, posla nema ili ga ima malo, a nisu svi za odlazak u inozemstvo trbuhom za kruhom, nemaju svi obitelj koja će im priskočiti u pomoć... Osim toga, mnogo je umirovljenika s mirovinom nedostojnom čovjeka, puno je samaca koji se nemaju na koga osloniti, ma, jednostavno, toliko je ljudi u nevolji da ih je gotovo nemoguće pobrojiti.

“Primaju socijalnu pomoć, a grebu se na sve strane”, upozoravaju neki gospođu Šteficu. Ona na to samo odmahuje rukom i nastavlja svoju humanitarnu misiju, jer “nemam ja vremena za filozofiranje i rasprave dok je toliko ispruženih ruku oko mene”, kaže. A kod kuće se, priznaje, ponekad zbog svega toga jako naživcira pa poželi odustati. Ali samo do sljedećeg jutra. Onda kreće ispočetka.

“Malena, dragi moji, hajde mi objavite da sutra dijelimo veliku donaciju voćnih jogurta”, tepa nam često telefonom gospođa Štefica. Drugi su dan to mandarine, treći kupus, četvrti slatkiši, peti tzv. paketi života... Ako ima nešto viška, “Rijeka ljubavi” podijelit će donacije po udrugama, klubovima, domovima…

- I ovog će Božića svi imati hrane na stolu - obećava gospođa Štefica. I ispunit će obećanje, nitko ne sumnja u to. I. Rab Guljaš