Jesam li ja to zaslužila?, zapitala je, skromna kakva jest, nakon što je saznala da je ovogodišnja dobitnica prestižnog priznanja Pečat Grada Osijeka. Ona je Ljerka Antonić, novinarka Glasa Slavonije, koja ni u mirovini ne miruje. A uz novinarstvo piše haiku-poeziju, promiče u svojim knjigama esekerski govor, slika, planinari, pliva...

Pečat Grada Osijeka dodjeljuje joj se za osobit doprinos u razvoju društvenih odnosa i unaprjeđenju djelatnosti gospodarskog i društvenog života grada. Iza ovog formalnog obrazloženja stoji mnogo rada, koji je teško prenijeti na dvije kartice teksta. U njezin doprinos svakako treba ubrojiti neformalnu Ljerkinu novinarsku školu, jer time je “poslom sa sedam kora” zarazila većinu današnjih novinara Glasa Slavonije, ali i novinara brojnih drugih hrvatskih medija koji su potekli iz naše medijske kuće.

- U novinarstvu sam već više od 50 godina. Počelo je još u srednjoškolskim klupama, kada sam bila dopisnik omladinskih listova iz Zagreba. U Glas Slavonije došla sam 1963. i ostala cijeli radni vijek, do umirovljenja 1999. Prošla sam sve stupnjeve novinarskog napredovanja, od novinara početnika do urednika, uređivala gradsku rubriku, gospodarski prilog Infoprofit, rubrike U žarištu, Nedjeljni magazin. Kada bih rekla da je novinarstvo moj život, zvučalo bi jako patetično. No, mi smo novinari posebna, čudna bića - kaže naša Ljerka.

Premda po struci diplomirana ekonomistica, Ljerka Antonić posvema je umjetnička duša. Članica Hrvatskog društva haiku pjesnika, istražuje ovu pjesničku formu, a haiku-stihove objavljuje još od 1998. godine. Uvrštena je u novu Hrvatsku književnu enciklopediju, enciklopediju Nepokošeno nebo - najnoviju antologiju hrvatskog haiku-pjesništva i Književni leksikon Hrvatske, a nagrađivana je mnogo puta.

Naša je Ljerka Esekerka par excellence. Ona je kroničarka davno minulih vremena, kojih se sjeća s nostalgijom i sjetom te ih bilježi na gotovo zaboravljenom osječko-njemačkom esekerskom narječju. Ili, kao što to zapisuje urednica Renata Trischler u predgovoru “Klamerice esekerske”, najnovije knjige Ljerke Antonić: “U njenim finim heklerajima stariji će Esekeri prepoznati zaboravljene kutke u ovome gradu, birtiju Kod Vedre, Ulicu divljeg čovjeka. Prisjetit će se Esekera Karčike, Pube T., Frau Efike... i dogodovština koje bi sigurno pale u vječni zaborav da im autorica svojim tekstovima nije osigurala trajno postojanje. Svojim kratkim osječkim pričama iz dalekih i malo bližih davnina Ljerka Antonić oslikava na svoj originalan način događaje iz društvenog i kulturnog života Osječana, na zadovoljstvo čitateljskih generacija.”

Naša sugovornica potpisuje niz knjiga: “Osječka pričaonica”, “Blues za šnajdericu Herminu”, “Novinarske mirodije”, “Sakadaš”, “Žurim na Susret ugode”; “Smijeh linotypa” i “Klamerica esekerska”. O nagradi Pečat Grada Osijeka jednostavno kaže: “Sretna sam i ponosna da je netko prepoznao moj rad i da se nalazim u društvu ljudi koji su ostavili trag u ovom gradu.” A bit će ga još, jer Ljerka radi na novom projektu. O čemu je riječ, neka zasad ostane tajna. V. Latinović