Objavljeno 15. listopada, 2016.
Gromoglasni, srdačni i spontani pljesak pratio je Predraga Golla od ulaza do središta izložbenog postava njegovih djela pod nazivom “Lica-likovi” u našem muzeju prije dvije godine. Obilježavali smo 60. obljetnicu osnivanja muzeja, a njegova je izložba bio jedan od središnjih događaja u nizu manifestacija tim povodom. Pljesak je gotovo nosio tijelo otežanog hodanja, no mentalno on je bio s nama i mi s njim. Srdačnost evokacije bila je obostrana i višestrana. Čega se nama, maloj, ali ne i beznačajnoj zajednici kulturne povijesti bilo za sjetiti?
Predraga Golla osječka kulturna javnost i povijest, prije svega ona 70-ih i 80-ih, ima za pamtiti kao obnovitelja crtačke škole Adolf Waldinger, gdje će prvu likovnu poduku dobiti čitav niz darovitih slikara (B. D. Kusik, M. Sušac, B. Ivandić, I. Dorogy, K. Stipešević), osnivač je galerije Zodijak, koja će biti itekako dorasla alternativa našem muzeju, obnovitelj je poslijeratnog HDLU-a Osijek, kojemu će biti i prvi predsjednik i, konačno, prvo kao restaurator i potom dugogodišnji ravnatelj tada Galerije, a sada Muzeja likovnih umjetnosti.
U najboljem svjetlu
Ovoj ustanovi u njezinih šest desetljeća postojanja on će udijeliti onih središnjih 20 i po mnogo čemu najvažnijih godina njezina postojanja. I opet, za nabrojiti je ono što je kulturna inteligencija ovoga čovjeka ravnateljski sponzorirala, podržao je dr. Vinka Zlamalika u osnivanju trijenala hrvatskog medaljerstva i male plastike (1980.), obnovio je nastali i privremeno nestali bijenale Slavonaca, potaknuo i ostvario čitav niz izložbeno-izdavačkih projekata, dvije monografije galerije, pripisati mu treba i niz velikih monografskih i retrospektivnih izložbi najznačajnijih osječkih i hrvatskih slikara, animirao je i producentski pratio Ota Švajcera da u najboljim godinama realizira svoje izložbene i izdavačke projekte.
I ono što smatram najvećim među velikim projektima, osmislio je i potaknuo veliki muzejsko-galerijski izložbeni kvartet, Autoportret u novijem hrvatskom slikarstvu, Mrtva priroda u novijem hrvatskom slikarstvo i Lik/figura u novijem hrvatskom slikarstvu koje su kustoski duet D. Schneider / Z. Tonković realizirali na najvišoj razini tematskih sinteza koje pamti hrvatska muzejska praksa. Ostao je još Pejzaž, možda u zavjet novim i mladim ravnateljima.
Naš muzej ima za pamtiti Predraga Golla u najboljem svjetlu. Još živi djelatnici pod njegovom upravom silno bi griješili ako bi previdjeli beskrajne visine njegovih tolerancija koje nisu išle samo u korist nekih anegdotalnih previda već prije svega kao poticaj svakoj dobroj ideji. Problemi su se rješavali, “nikako danas ako može sutra” i po načelu: “Hm, to ćemo rješavati u hodu”.
Suze i smijeh
Skrhan privatnim i još više društvenim obvezama, načelo da svatko sam uredi svoje radne obveze u korist rezultata s Gollom kao ravnateljem, slikarom i čovjekom, doživjelo je svoje zvjezdane trenutke. Bili smo najbolji u svemu, kao galerija u kulturnom okruženju bili smo bolje pozicionirani negoli gradski nogometni klub. I to je bilo lijepo i romantično, u skromnim uvjetima grijali smo se zajedno sa svojom publikom, prijateljima i gostima oko vatre zadovoljstva kako radimo ono i onako kako to treba biti. Skromno, ali uredno i pametno.
Pišući ove retke, sa suzama i osmijehom prisjećam se kako smo slike skupljali, pripremali kataloge režući škarama špalte, uzbuđeno čekali otisak i spremali se za otvorenja koja su bila svečana i uzbudljiva čak i onda kada su bila prespavana.
Cijenu galerijskog rada, privatnog i društvenog košmara nažalost platilo je slikarstvo Predraga Golla. Nikada vremena i uvijek u žurbi brzi portreti izloženi na zadnjoj izložbi najbolji su svjedok toga doba i svjedočanstvo stanja stvari s njegovim slikarstvom. Za ostale slikarske ideje koje su pratile kulturnu inteligenciju ovog slikara bilo je malo i premalo vremena. Tek će jesen njegova života dati vremena da se možda obnovi ono nekada željeno. Ne mogu o tom suditi, ali najmanje za posvjedočiti je, možda je svemu bilo kasno, ali i to je slikarska sudbina.
Mislim da ju je Predrag Goll platio gorkom cijenom.
Piše: Vlastimir KUSIK