Rio de Janeiro ispisao je jednu od najljepših stranica hrvatskog sporta. Prve Olimpijske igre u Južnoj Americi postale su najuspješnije u povijesti otkako su se hrvatski sportaši na najvećem sportskom događaju pojavili i sudjelovali pod hrvatskom zastavom. Čak i uspoređujući rezultate s onima bivše države, od Rija de Janeira, koje su najuspješnije za hrvatski sport, za jugoslavenski sport bile su uspješnije samo Igre u Los Angelesu. Pet hrvatskih zlatnih medalja u Riju de Janeiru svrstale su Hrvatsku među top 20 najuspješnijih zemalja svijeta. Primjerice, na posljednjim Olimpijskim igrama, u Londonu, Hrvatska je sa šest medalja, od kojih tri zlata (glavni kriterij veći je broj osvojenih zlatnih medalja, nap.a.), zauzela 25. mjesto.

Statističari su izračunali kako je Hrvatska najuspješnija zemlja u Europi po broju osvojenih zlatnih medalja na milijun stanovnika. Na milijun hrvatskih stanovnika otpada prosječno 1,19 zlatnih medalja. Zemlja koja je od svih sudionica Olimpijskih igara 127. po broju stanovnika na visokom je šestom mjestu po ukupnom broju osvojenih medalja po stanovniku (od Europljana više medalja u omjeru s brojem stanovnika osvojila je Danska, nap.a.). Hrvatska je u Riju de Janeiru osvojila jednak broj medalja kao i na Olimpijskim igrama u Ateni i Pekingu zajedno. U Riju je Hrvatska osvojila jednak broj zlatnih medalja kao na svim prethodnim Igrama u ovom tisućljeću (u Sydneyu i Ateni po jednu, ni jednu u Pekingu i tri u Londonu, nap.a.). Prvi put smo dvoznamenkasti, a biti najuspješnija zemlja na području bivše Jugoslavije već je gotovo postao standard.

A tko su ti naši junaci i junakinje koji su nas razveselili u protekla dva i pol tjedna. Josip Glasnović “upucao” je prvo zlato. Nakon Giovannija Cernogorza Hrvatska je drugi put zaredom osvojila olimpijsko zlato u disciplini trap, koji je tako postao nacionalni sport.

Nakon dečka iz Novigrada zlato nam je donio dečko iz Dubrave, koja je postala “sportsko središte svijeta”. Jer zlato je u Riju obranila i Sandra Perković, koja je samo potvrdila kako je najveća u svom sportu. Baš kao i braća Valent i Marin Sinković u dvojcu na pariće. Osvajanje olimpijskog zlata samo je kruna njihove dvogodišnje suverenosti. Premda je u Riju osvojio prvu olimpijsku medalju, i odmah zlatnu, jedriličarski dvojac u klasi 470 Šime Fantela i Igor Marenić u Brazilu je potvrdio svoju klasu, koju je dotad imao na regatama u svjetskim kupovima i na svjetskim prvenstvima, a potvrda je stigla i sada, na najvećem natjecanju. No priča Igara je Sara Kolak. Mlada Ludbrežanka bacila je koplje na Olimpijskom stadionu za naslov olimpijske pobjednice, što je jedan od najsenzacionalnijih rezultata Igara općenito, a atletskog natjecanja definitvno.

Slične emocije koje nam je potaknula Sara Kolak, nešto prije stvorio nam je i Vukovarac Damir Martin. U sjajnom finišu samaca ušao je u cilj u istom vremenu s novozelandskim veteranom Maheom Drysdaleom. Fotofiniš procijenio je da je Novozelanđanin ipak bio brži za nekoliko tisućinki pa smo Martinovo srebro ocijenili srebrom zlatna sjaja. Mi bismo rekli, “bijelo zlato”. Blizu zlatne medalje bio je i jedriličar Tonći Stipanović. U klasi laser bio je vodeći sve do završnog plova za medalju, kada ga je doza neiskustva u sličnim situacijama koštala zlata. S najvišeg olimpijskog trona sišli su i vaterpolisti, ali samo na ono nešto niže. Nakon zlata u Londonu u Riju su ponovno igrali finale i osvojili srebro. Prvi put u povijesti hrvatska ima i boksačku medalju, i to broncu Filipa Hrgovića, a bronca Blanke Vlašić velik je pothvat s obzirom na borbe s ozljedama nekad najbolje visašice svijeta.

I što sad nakon Igara? Slijedi nekoliko dana tapšanja po ramenima, naslikavanja s političarima, jer ipak je u tijeku predizborna kampanja! A onda mnogi od njih past će u zaborav.

Njihovi rezultati zanimat će samo najzagriženije pobornike tih sportova. Zapravo, osvojene medalje sada su dobar vjetar u leđa čelnicima svih sportskih saveza da konačno pokažu svoj potencijal i u “sportskom menadžmentu”. Čelnici veslačkog saveza morali bi znati kako “naplatiti” Sinkovićeve i Martinove medalje u obliku povećanja popularnosti veslanja, lijepog sporta u Hrvatskoj. Ne samo po zanimanju gledatelja i medija, nego i, prije svega, po broju djece u veslačkim klubovima koja se žele baviti veslanjem. Može li konačno disciplina trap postati i sport za šire mase. Zašto, na primjer, neke streljane ne bi otišle u koncesiju pa se gađanje letećih meta približilo običnim građanima. Ili, na primjer, jedrenje, koje je sigurno lijep sport, ali kako ga još više popularizirati, ne samo na obali? Kako hrvatsku atletiku staviti na mjesto koje joj stvarno pripada, kao “kraljici sportova”? Kako, uostalom, sve ove hrvatske medalje iskoristiti da doista postanemo sportska nacija, u pravom smislu te riječi?