Brojem stanovnika mala Hrvatska u Riju de Janeiru se potvrdila kao velika sportska nacija. U dalekom Brazilu, u prelijepom okružju Copacabane i Ipaneme, pred očima Crista Redentora (Krista Iskupitelja), koji se smjestio iznad Rija na brdu Corcovado, hrvatski sportaši osvojili su deset medalja, čak pet zlata. Bilo je u Riju velikih hrvatskih sportskih trenutaka, od Glasnovića preko braće Sinković i Martina do fantastične Sandre Perković, Sare Kolak i jedrličara, no bilo je i razočaranja.

Svakako smo jako puno očekivali od Snježane Pejčić, hrvatske streljačice koja je u Pekingu 2008. osvojila broncu, a u Rio otputovala kao hrvatska nada za medalju. Olimpijsku streljanu već je isprobala ove godine i “upucala” svjetski rekord, no kad je došlo najvažnije natjecanje, Pejčić nije bila prava. Sedmo mjesto u zračnoj pušci (10 m) i 12. u 50 m puška trostav je podbačaj. Nakon natjecanja suze i samo jedna rečenica: “Ne znam što se dogodilo, ovo je loše”. Loše je bilo i kod rukometaša, koji su olimpijski turnir odigrali toplo-hladno. Babićeva je momčad katastrofalno otvorila Igre i izgubila od Katara, zatim je teško pobijedila Argentinu, a potom su slijedile partije kakve želimo od hrvatskih rukometaša i pobjede nad Danskom, Francuskom i Tunisom. Duvnjak, Ćupić i društvo upravo su se zahuktali kad je u četvrtfinalu suparnik bila Poljska, ista ona Poljska koju smo na Euru početkom ove godine na njezinu terenu demolirali s 14 pogodaka razlike. No u Riju se nije ponovilo čudo iz Krakova. Hrvati nisu bili pravi i u borbu za medalju otišli su Poljaci s pobjedom od 30:27.

Uoči Rija računalo se na rukometnu medalju, no ostao je gorak okus jer je ova generacija mogla i morala više u Riju. Filip Ude je za Brazil spremio tešku vježbu na konju s hvataljkama.

U Pekingu je osvojio srebro, u Londonu se nije plasirao u finale, prema Riju je otišao uvjeren kako može biti ispred Britanaca Whitlocka i Smitha, Ukrajinca Verniaeva, Rusa Kuksenkova... No ostao je daleko iza njih. Pad u kvalifikacijama odnio je finala i donio tek 30. mjesto. Loše, jako loše, jer kad je pravi, Ude je na konju u svjetskom vrhu. No to je sport, samo jedna loša minuta poništila je četiri godine mukotrpnog rada, treninga, priprema... Na medalju, bar jednu, računalo se u taekwandou, uzdanice su bile Lucija i Ana Zaninović. Obje sestre prebrzo su završile olimpijski turnir, a da su i njihova očekivanja bila puno veća, pokazale su suze i razočaranje nakon natjecanja.

Hrvatski atletski dvojac Ana Šimić (26) i Ivan Horvat (23) više nije baš tako mlad, no Rio im je bio još jedna stanica “za skupljanje iskustva i priprema za Tokio”. Sara Kolak je mlađa, ali njoj ne treba iskustvo da osvoji zlato, nego samo užasno težak i dobar rad, iz kojeg dolazi i nevjerojatan napredak. Ana je zapela u kvalifikacijama skoka u vis, s preskočenih 189 cm završila je kao 22., Horvat je s preskočenih 5,30 metara, za čak 40 centimetara manje od vlastitog hrvatskog rekorda, ostao daleko od finala skoka s motkom i završio kao 27. U rubriku “hrvatska razočaranja u Riju” može ući i hrvatski tenis. Marin Čilić zapeo je u 3. kolu singla (Monfils), a s Marinom Draganjom nije mogao dalje od 1. kola parova. Čilić i Draganja odigrali su na nivou rekreativaca i već na startu izgubili od Srba Đokovića i Zimonjića. Svoje mjesto pod suncem i dalje traže plivači, premda je Matea Samardžić “ponudila svjetlo”. A Ana Đerek, naša najmlađa olimpijka, nije se proslavila, posebice preskokom, kada je zaradila “nulu”.

Olimpijska priča u Riju je završila, hrvatski se sport pokazao u sjajnom svjetlu, a nakon kratkog odmora već počinje novi ciklus i pripreme za 2020. i Tokio. Oni koji su se iz Brazila vratili razočarani imaju dosta vremena za pripreme i mukotrpan trening. Samo tako mogu biti novi Sandre, Sare, Valenti, Martini, Šime, Igori...