Krist jednom stade na žalu, tražeć’ ljude za velika djela..., pjevao je hrvatski vjernički puk za svakog od tri pastirska pohoda Svetog Oca, danas bl. Ivana Pavla II., Hrvatskoj. Pjevajući “Krista na žalu”, svatko od nas prepoznao je u toj pjesmi i življenju života i vjere te ljude, tog čovjeka za velika djela – Karola Wojtylu. Papu, čovjeka ekumenizma, tolerancije, sveopće širine, mirotvorca, humanista, putnika, pjesnika... Crkvenog, moralnog i svakog drugog autoriteta svijeta. Na svojoj svjetskoj karti putovanja, na kojima je ruku pružao svim vjerama, rasama, zajednicama, pa i svome atentatoru..., tri puta je pohodio i našu domovinu; treći put, za svog 100. apostolskog pohoda nekoj zemlji, uz Dubrovnik, Rijeku i Zadar, i Osijek te Đakovo.

I tada, u tih pet dana vrelog lipnja 2003., njegov pogled bio je pun blagosti, topline i ljubavi, njegov blagoslov poput štita, a izgovorene riječi i poruke misli su koje se nose i pamte zauvijek. Svi oni Osječani i Đakovčani, Slavonci, koji su se tog 7. lipnja našli u njegovoj blizini kažu da je pripremljene riječi zamijenila bujica osjećaja, dubokog dojma od čega čovjek ostaje nijem još dugo. A, ipak, iz susreta s takvim čovjekom izlazi bogatiji za nevjerojatno veliko iskustvo vjere, života, ljubavi prema drugome. – Ja sam jedan od vas – poruka je što je zračila iz Pape putnika za cijelog njegovog pontifikata. I kada se sastajao sa svećenstvom, i sa svjetskim državnicima, i s pukom. I kada bi u osami šetao poput pjesnika što je u potrazi za novim versom. I kada bi spontano u krilo primio djetešce što za kakvog javnog događaja dopuže do njega i djetinje ga povuče za papinsku halju.

Biti službom najveći znači biti najponizniji, biti velik znači biti mali – živio je i služio svoj pontifikat jedan od najomiljenijih papa novijeg doba, Osječanima i Đakovčanima najdraži gost. Na današnji dan, prije točno deset godina, oni su se u neposrednom susretu s njim još jednom uvjerili da je Karol Wojtyla bio i ostao čovjek za velika djela.